Skoro čitav dan je puhao neki kretenski vjetar. Furao je možda i stoootinu kilometara na sat! Baš neki bleentav vjetar.
Nije dao pticama letjeti, nije dao kiši da pada, pa čak ni ljudima nije dao izlaziti na ulicu. Mislim, neki ljudi su izlazili uprkos svemu.
A na ulici… oni su bili bespomoćni. Žrtve kojima niko ne može pomoći. Kada god bi vjetar puhnuo, onako punom snagom, oni su ostajali bez nekih odjevnih predmeta.
Posvuda su letjeli šeširi, kape, majice, kaputi, cipele, pantalone, čarape raznih boja, patofne, kišobrani, cekeri, pa čak i djeca. Doduše njih nije bilo mnogo, ali ne mogu da kažem da ih nije bilo.
Na neki način oni su tako zamijenili ptice. Letjeli su i vrištali onako dječije nevino, naravno sa osmijehom na licu. Baš kao što to i priliči njihovom uzrastu.
A bijahu to najbolje njihove godine. To je ono vrijeme kad oni ništa ni o čemu ne znaju i nikog ne haju. Ma, zaboli ih…
Kasnije je vjetar i pojačao. Totalno je podivljaooo. Dizao je sve što bi mu se našlo na putu. Baš kao kakav nabildani debil. Kao da je svima htio pokazati koliko on može podići.
Sa djecom su počeli letjeti i oni stariji. I njihova kola, njihovi vrtovi, drveće, krovovi kuća. Njihova lica bijahu zabrinuta. Žene su vrištale ko u Hičkokovim filmovima.
A djeca…? Oni su se i dalje smijali i jedni drugima pokazivali prstima na one starije. Ismijavali su isprepadane ljude poput rijetko talentovanih novinara.
Nevjerovatna je stvar kakvu je moć imao njihov smijeh. Gotovo čarobnu. Ustvari, sve je bilo poput neke neopisive magije.
Došlo mi je da iskočim kroz prozor i da se pridružim toj neobičnoj igri. Onda je tik uz moj prozor proletjela neka izbezumljena baba. Učinilo mi se da je to komšinica sa drugog sprata, ali nisam bio siguran.
Uglavnom, shvatio sam da ja po godinama ipak pripadam onim starijima i da bih vjerovatno prije poprimio facu one babetine, nego blaženi osmijeh djece.
Navukao sam roletne, zavjese i nabacio još nekih stvari na prozore. Nisam htio da me vjetar ponese jer nisam pripadao nijednima koji su letjeli.
Sklupčao sam se u krevet i osluškivao tu nebuloznu melodiju sastavljenu od urlika i smijeha. Zaspao sam ne trepnuvši, dok je glupavi vjetar dokazivao ko zna šta.