IZVODIO SAM BENITA U ŠETNJU

U haustoru sam poznavao samo jednu komšinicu. Nepokretnu staricu, po imenu Helga. Ispala je prije dvije godine iz tramvaja i sredila kičmu. Nije imala familije. Živjela je sama. Sve što je posjedovala bio je novac. Gomilu novca, i pas. Stari, olinjali mješanac koji je bio napola lud. Bio je strah i trepet za komšiluk. Zato je mogao izlaziti samo po noći.

Starica bijaše nesposobna da ga izvodi, a samog ga na ulicu nije smjela pustiti. Ne zato da se njemu što ne dogodi, već da on ne bi kome naudio.

Moja tetka je medicinska sestra. Radi dan i noć. Nesretna jedna žena. No, nepokretnoj starici se svidjela. Zbog toga je baba, mimo svih pravila, propisa i zakona, dala velike novce bolnici kako bi je moja tetka svakodnevno posjećivala. Tako je tetka osim medincinske sestre postala i kućna pomoćnica, i kuharica, i prijateljica. No, psa nije smjela izvoditi. Imala je fobiju od Benita, jer je zaista strašno izgledao. Njuška mu bijaše bijela od starosti, a dlaka oštra i čekinjava kao kod divljeg vepra. Samo su mu falile kljove.

Tetka se onda sjetila mene. Znala je da ništa pametno ne radim i dogovorila sa babom da svake večeri izvodim Benita u šetnju. Za cenera po šetnji sam pristao. Pristao bih ja i za manje, ali je baba odredila tarifu.

Benito i ja smo se dobro slagali. Bio je poslušan, ali tvrdoglav. Uplašeni komšiluk mi se divio, mada je bilo i onih koji su me smatrali budalom. Ne bijaše me briga. Novčanica sa brojem 10 je odsjedala u mom džepu nakon svake šetnje.

Svi bijasmo, uglavnom, zadovoljni. Osim tetke. Ona je iz dana u dan sve više propadala. Topila se poput svijeće. Lagano, ali ipak dovoljno brzo da se primjeti. Vjerovatno joj je bilo previše gledanja u tuđe i bolesne guzice.

Osim povremenih potjera za mačkama, sa Benitom nisam imao većih problema. Na ljude nije obraćao pažnju uopće, a oni su ga zaobilazili kao kugu. U početku sam ga vodio u park i bacao mu razne predmete koje je trebao donijeti, ali toga nije baš veselilo. Jednostavno je prevazišao tu fazu psećeg života. Benitu je bilo do šetnje. Do zapišavanja svega i svačega. Nikad mu nije bilo dosta. Ne znam samo odakle je izlazila sva ta mokraća?!

Ni drugi psi ga nisu zanimali. I to je, onim rijetkim koji bi mu prišli, dokazivao muklim režanjem. Kada bolje razmislim bio mi je vrlo sličan. Bili smo usamljeni šetači.

Jedne večeri Benito je odbijao poći sa mnom u šetnju. Inače je, čim me spazi na vratima, automatski izlijetao van. No, tu večer nešto ga je mučilo. Tetka mi je rekla da se normalno ponašao sve dok se nisam pojavio.

Pola sata smo ga nagovarali da krene sa mnom. Ali magarac bi samo sjedio na podu i gledao u staricu. Na kraju sam rekao da ga ne moramo tjerati ako neće, ali i tetka, i starica bijahu odlučne u nakani da pas izađe u šetnju. Tetka čak i više. U jednom trenutku sam osjetio da bi ga najradije napenalila nogom u kudravo dupe, ali se suzdržala. Malo zbog staričinog prisustva, ali najviše zbog straha od samog psa.

Na kraju je pomoć stigla potpuno neočekivano s vana. Neki ulični mačak se počeo kreveljiti, pretpostavka je na drugog mačka, što je pobudilo interesovanje kod psa. Iako, uz muklo negodovanje Beni je (tako ga je starica zvala od milošte) ipak izašao. No, svaki čas se osvrtao za sobom. Morao sam mu čak i povodac staviti. Što, uopće, nije bila praksa u prošlosti.

Došavši blizu parka otrgao mi se iz ruku i brzinski se istovario pored jedne klupe. Onda je još brže počeo brisati guzicu od travu. Bijaše to najluđe brisanje šupka koje sam ikad vidio. Teško je to opisati. Zamislite psa koji sjedi na travi, i onda, prednjim šapama vuče zadnji dio tijela za sobom. Zbog mraka nisam vidio da li je ostavio kakav trag za sobom, ali sam svakako izbjegavao hodati putanjom Benijeve trtice. Uglavnom, nasmijao sam se od srca, što je, pak, psa pomalo postidjelo. Rekao sam mu tada da je najveći kuler kojeg sam ikad poznavao i da se ne smijem što je sve to, bog zna kako, smiješno, već što je život lijep. Ponekad. Zaista lijep. I da me male stvari, pa makar to, u ovom slučaju, bio i neobični pseći ritual, uvijek podsjete na to. Negdje u blizini čula se sirena. Policija, hitna, ili vatrogasci? To već nisam znao.

Benito je htio doma pod hitno. Nije ga posebno interesovalo moje filozofiranje. Zapalio sam cigaretu i lagano krenuo za psom. Počelo je sijevati.

Približavajući se našoj zgradi, sirene su postajale glasnije, a uzrok sijevanju nije bilo loše vrijeme kako sam pomislio, već rotaciona svjetla policijskih i kola hitne pomoći. Benito je ubrzao korak. Meni su se u glavi gomilala pitanja. Jedno od njih je bilo: „Koji se kurac dešava?!!“

A, onda se na vratima haustora pojavio policajac vodeći tetku kojoj su ruke bile iza leđa. Izgledalo je kao da je uhapšena. Benijev ubrzani korak pretvorio se u trk. Ništa ga nije moglo zaustaviti. Bacio sam cigaretu i potrčao za njim. No, stići ga nisam mogao.

Policajac i tetka su bili na posljednjoj haustorskoj stepenici kada je džukela skočila na drugo spomenutu. Ja sam se skamenio na dvadesetak metara od haustora.

Već sljedećeg trena, tetka se našla na podu sa rukama za leđima i psećim ugrizom na vratu. Policajac koji ju je vodio ostao je nepomičan. Zbunjen, kao i ja, kao i njegove kolege. Kao i ekipa hitne pomoći. Svi smo nijemo posmatrali psa koji je krvoločno grizao tetkin vrat. Više joj nije bilo pomoći.

Jedan od policajaca je napokon prišao Beniju i silovito ga odalamio nogom. No, pseto se nije ni pomjerilo. Uporno je zabijalo svoje zube u ljudsko meso. Drugi policajac je izvadio pištolj i ispucao metak u zrak. Ali, ni to ništa nije promijenilo.

„Ma, ubij divljaka, mater mu jebem!!!“, povikao je onaj, što je Benija nabio nogom, a kolega sa pištoljem ga posluša. Međutim, pas kao da je imao pancirni prsluk na sebi. Nije se ni počešao kada je primio prvi metak.

„U glavu ga, jebote on!“, vrisnuo je opet policajac.

„Pa, imaš i ti pištolj, hajvanu!“, dreknuo je onaj sa pištoljem.

„Jebo mater, ako si ti normalan!“, ponovo je vrisnuo prvi policajac i krenuo ka onome sa pištoljem. Počeli su se gombati, a Benito je bio na dobrom putu da tetkinu glavu odvoji od ramena. Tada je policajac koji je izveo tetku iz haustora izvadio svoj pištolj i hladnokrvno istresao desetak metaka u tijelo psa. Benito se opružio po tetki i izdahnuo. Dvojica policajaca su se prestala otimati oko pištolja i nastao je tajac.

„Čiji je ovo ker, dođavola?!!“, povikao je Benitov ubica pospremajući oružje u fotrolu.

Tog momenta sam odlučio glumiti slučajnog prolaznika i okrenuo se. Nastavio sam šetati kao da se ništa dogodilo nije. Kroz glavu mi je samo prošlo kako sam večeras ostao kratak za cenera.