Junk food is not good

Glad učini sitost ugodnom – Heraklit

Sjedio sam u parku trpajući posljednji zalogaj hamburgera u sebe. Bio je velik i mastan. Osjećao sam se sitim i težim, barem za dva kilograma. Važno je da jedna od mojih potreba bijaše zadovoljena. Sit čovjek lakše podnosi život.

Obrisavši se oko usta, zgužvao sam papirnatu maramicu i ubacio je u vrećicu od hamburgera. Zatim sam i nju zgužvao. Tako mi se u ruci našla papirnata lopta. Opucah za tri poena. No, kanta kao da se izmače i otpadak završi na travi. Promašaji nikada ne prođu nezapaženo, pomislih i osvrnuh se oko sebe. Naravno, bio sam u pravu. Na klupi nedaleko od moje sjedila je neka djevojka. Uspio sam uhvatiti njen pogled prije nego je oborila glavu i vratila se grickanju, čini mi se, pereca.

Sa udaljenosti od nekih desetak metara izgledala je dobro. Možda je malo reći dobro. Prestao sam treptati. Kako ćeš pred ovakvom curom promašiti, idiote?!, tutnjalo je hodnicima moje glave i natjeralo mi crvenu boju u lice. Vjerovatno mi ne bi neugodno bilo da me je vidio neko drugi, ali ovako ubavo djevojče… Razmišljao sam o tome da ustanem, podignem onaj papir i zakucam kao O'Nil, ali lijenost je moja najveća mana.

Golubovi koji su me gnjavili dok sam jeo, sada su se preselili kod nje. Od mene nisu dobili ni mrvu, a ona im je bacala solidne komade. Ili joj perec nije prijao, ili je neka dobra duša. Ubrzo se oko nje skupilo čitavo krdo golubova, ali koliko sam mogao primjetiti to joj nije mnogo smetalo. Ponovo je digla glavu i kao slučajno me pogledala. Zadržala je za trenutak oči na meni, što me je iznenadilo. Kao i moj stomak. Zagrmjelo je odozdo, te ga nježno pomilovah. Ona se vrati glupim golubovima.

Zapalio sam cigar u nadi da ću tako ublažiti bol u želucu, ali i da imam alibi za dalje sjedenje u parku. Sunce se našlo iza neke zgrade tako da se samo jedan dio njegovih zraka probio do djevojčine kose i time kreiralo ambijent jedne od milion glupih reklama za razno-razne šampone. Reklame su glupe, ali djevojke u njima su gotovo uvijek prva liga, A-klasa, ekstra, ultra, giga…

Ova je izgledala upravo kao jedna od njih. Dok sam teglio naredni dim, iznova me pogodi njen pogled. Ne osmijehnuh se, mada mi bijaše milo. Mnogo. Nisam joj ni namignuo, jer uvijek namignem sa oba oka, pa ispadne kao da sam trepnuo. A i ne vjerujem da ovakav cvijetak pada na mig (naravno, ne mislim na ruski avion).

Želudac mi tada ponovo skrenu pažnju na sebe. Rekoh mu da se strpi, da makar cigaretu ispušim s mirom. Sreća je što ove tupave dijaloge sa vlastitim organima niko ne čuje. I umjesto da smirujem svog malca, ja se peglam s glupim stomakom. Učini mi se, potom, kako iz dubine mene stiže: Glup ti je hamburger, mamlaze!

Zbog želučanih grčeva hraniteljica golubova zapade u drugi plan. Žalio sam tada samog sebe, a to je najgore što si čovjek može učiniti.

Bacih nikotin. Djevojci je nestalo peciva. Ispružila je prazne dlanove ka golubovima, objašnjavajući im, valjda, da je pauza za topli obrok istekla. No, golubovi izgleda nisu imali namjeru micati se. Trljajući dlan o dlan, oslobađajući se tako i posljednje mrve sa svojih ruku, ponovo me je pogledala.

“Eh, jebi ga, ovo više nije nikakva slučajnost! Ova gleda u mene.”, zaključih u sebi i odmjerih žensku još jednom. Ovaj put malo studioznije. Nije ćelava, ima oba oka. Obje ruke i noge. Mnogo lijepe noge, kume! Pravi slatkiš. Vjerovatno joj je još neka mrva ostala na rukama, te ih obrisa od suknju, ali tako da je to izgledalo kao da ju pokušava navući što bliže svojim koljenima. Podigla se sa klupe, a golubovi ostaše mirni kao da se ništa nije desilo. Pogledala me i pokrenula se. I to ka meni. Ja se pretvorih u ono što se dobije kada se spoje dvije posljednje riječi iz prethodne rečenice. Samo bez i.

Dok se primicala, par golubova ipak uzleti. Kretala se lebdeći. Činilo se kao da uopće ne dotiče zemlju. Kao kakva dobra vila, da prostiš. Bivala je sve bliže i sve ljepšom. A moj stomak sve nervozniji. Psovao sam ga i prijetio mu. Telepatski. Nije pomagalo. Trebalo mu je hitno pražnjenje. Kada mi je skoro prišla, skočio sam sa klupe kao pilot kada se katapultira iz pogođenog aviona.

„Hajde budi dobra, pa me sačekaj ovdje…“, rekoh i već počeh trčati ka obližnjem WC-u, „…stižem za sekundu.“

Uhvatio sam na kratko njen zbunjen pogled. Teško da joj je išta bilo jasno. No, ako me sačeka razjasnit ću joj sve… Do u detalje.

Ne sjećam se da sam ikada u životu tako brzo uletio i izletio iz WC-a. Baba Sera se tako zbunila da me nije uspjela ni izgrditi zbog neplaćanja. A počinio sam čudo na šolji. To nije za priču. Trčao sam nazad ispražnjenih crijeva i sa punom glavom lijepih misli u vezi sa djevojkom. Ali, došavši do klupe na kojoj sam sjedio prije par minuta, tamo ne bijaše nikoga. Ljepotica kao da je u zemlju propala, ili je odletjela sa golubovima što ih je maločas hranila. Jer ni njih više ne bijaše u blizini.

„Koji sam ja peh! ‘Bem ti pravdu i jeftini hamburger!“, šapnuh si. Osvrtao sam se i dalje oko sebe ne bih li je ugledao, ali uzalud. Paleći cigaretu, čija me je doza nikotina trebala malo umiriti, primjetio sam onu zgužvanu vrećicu od hamburgera. Podigao sam je i vješto zakucao. Moj majstorluk ostade nezapažen.