Tonuli su u san, baš kao što je Titanik tonuo u jedan od ovozemaljskih okeana, i nisu pričali ništa. Ne zato što nisu mogli da govore, nego zato što im je u glavama već bio čitav razgovor. Bilo bi zaista bespotrebno sve to govoriti na glas.
Tišina ih je omamila, pa se razgovor nastavio u snovima. Tečan toliko da je bio gotovo neprimjetan. Zamisli sanjati isti san u isto vrijeme sa osobom koja ti je toliko draga, koliko Danica bijaše draga Tomasu. A to je teško mjerljivo. Ipak, oni su uspjeli u tome. Da li su time dostigli vrhunac svoje duge veze, ne bih znao reći.
Međutim, njihov san nije potrajao. Ptica, čini mi se glupi vrabac, sa svojim dživ-dživ ili žvinj-žvinj, uspio je prekinuti tu filmsku traku, i umjesto natpisa “the end”, oboje otvoriše oči. Baš u isti čas. I oboje ugledaše plafon na kojem su se igrale sjenke koje je pravilo jutarnje sunce.
Prvo se protegao Tomas čime je gotovo skinuo pokrivač sa sebe i otkrio svoje nago tijelo, a malo potom isto je učinila i Danica. Tek tada su se pogledali istim onim očima kojima su se do maloprije gledali u snu. Ponovo nije bilo nikakvog razgovora, samo tupi, ali i pogledi razumijevanja u isto vrijeme. S vana je i dalje dopiralo dživ-dživ.
Ovdje bi čitaoci možda očekivali da zazvoni telefon, ili da neko pokuca na vrata, ali se to nije desilo. Razgovor je tekao i tekao, i tekao… kao voda iz slavine u kanalizaciju, pa iz kanalizacije u rijeku, pa iz rijeke u more… i dalje u okean. Možda je sada nekim čitaocima dosadno, jer razgovor teče, a oni ništa ne čuju (sada se ja pitam kako čitaoci mogu čuti, s pravom ili ne? pitanje je sad). No, Danici i Tomasu bijaše predivno, bijaše neopisivo, možda za neke čitaoce i pomalo uvrnuto.
Naravno, razgovor, kao i prethodni san, nije mogao trajati vječno, tako da je moralo doći do promjene teme, odnosno do promjene odnosa. Dijalog se počeo odvijati nekim drugim sredstvima, za čitaoca vjerovatno uzbudljivijim, nego što su to riječi. Kada bolje razmislim, ustvari, razgovor nije prestao, već se samo umjesto riječi koje zapravo niko od nas nije primjetio javljaju pokreti. Ne oni teatarski, filmski, plesni ili neki drugi, već pravi, istinski, ljudski. Patetično bi bilo reći nježni, pa ćemo ovdje staviti tačku. Da li poslije riječi tačka staviti tačku?!
Taj dio njihove privatnosti nepošteno je opisivati jer su u njemu uživali samo oni, pa je stoga vrlo teško dočarati pravu sliku tog događaja. Ostaje mi, ali ne samo meni, već i vama, dragi čitatelji, da iskoristite maštu ili pustite neku scenu iz porno filma. Svakako da to neće biti prava slika, ali kao alternativa moglo bi poslužiti. Sve što ću vam reći jeste da su nakon toga bili znojni poput revizorskog pazuha. Njihov znoj je u tom trenutku djelovao kao afrodizijak, pa su svoj razgovor pokretima nastavili pod tušem. Bili su neumorni. Kisli su satima, mada se njima činilo da su prošle tek minute. Trošili su svoja tijela i snagu. Ogladnjeli su. Upravo je glad glavni krivac, zašto se njihov razgovor pokretima prekinuo. Pa, i oni su ljudi, nee?
Dakle, sljedeća njihova lokacija bijaše trpezarija. Na sto su postavili bocu vina, crnog, francuski kruh, razne začine, majonezu, kečap, senf sa sjemenkama gorušice i dva velika noža, širokih i vrlo sjajnih oštrica. Kada bi se bolje zagledao posmatrač bi mogao vidjeti da je na metalnom dijelu noža ispisano nešto jednim od tri japanska pisma.
Potom su sjeli na sto. Tomas je otvorio vino, a Danica isjekla kruh na pola. Kucnuli su se napunjenim čašama i u zraku se čulo Ž! Nakon kratkog gutljaja digli su noževe u zrak i poljubili se ispod njih. Poljubac bijaše dug, jer je oboma bilo mrsko prekinuti ga. No, i on se okončao kao i razgovor u snu, kao i razgovor nakon njega, te kao i njihov razgovor pokretima prvo u krevetu, a malo potom i pod tušem. Pružili su se po stolu tako da su njene noge došle kod njegove glave, a njegova glava gledaše u njene noge. Nadam se, da se još uvijek razumijemo, dragi čitaoci?
Oboje su, potom, uzduž prerezali svoje polovice kruha spremajući ih za sendvič. Dok je ona mazala majonezu po svom kruhu, do tad je on sipao kečap po svom, i obratno sve dok nisu upotrijebili sve dodatke koji su se našli na stolu. Oboje bijahu mesožderi, pa je malo neobično što u njihovim sendvičima ne bijaše mesa.
Tada zrakom poletješe noževi, a Danica i Tomas su uporedo ostajali bez malih komada svojih tijela. On je vješto zarezivao nju, a ni Danici nije bilo mane. Komadići mesa su letjeli u zrak i odozgo se polagano spuštali poput perja iz razbucanih jastuka i padali na namazane i začinjene kruhove. Sada su svi sastojci bili tu. Pristupili su degustaciji i pokušali uspostaviti nanovo razgovor. Ali teško je bilo razgovarati punih usta.