Nana Remza bijaše, što ono u našem narodu kažu, strastveni pušač. Haman, pa joj cigara nije ni napuštala usta. Neki su išli toliko daleko pa su znali reći kako se rodila sa njom.
Ne bi dogorenu cigaru ni ugasila kako treba, a druga joj je već bila zadjevena za usta i dimila se. Diminjala je nana kao stari ćiro.
Nana Remza nije dala cigari da uzalud gori. Jok! Ili joj je bila u ustima, ili između kažiprsta i srednjeg prsta. Nikad u pepeljari. Čak i dok bi kuhala, razvijala jufku za pitu, ili pospremala kuću. I za devedeset i osam godina, koliko je poživjela, (a po pričama onih koji su je poznavali) pepeo od cigare nikad joj nije završio nigdje drugo, osim u pepeljari.
Nanu Remzu vidio sam samo jednom. Za jedan od Kurban Bajrama. Sa još nenapunjenih sedam godina odnio sam joj kurban, a ona mi je umjesto očekivanog bajramluka, gotovo narandžastim prstima (zbog kojih sam duže vrijeme mislio kako je ona jedna stara vještica) u tepsiju sa kurbanima tutnula paprenik i ne vadeći cigare iz usta rekla: „Kabulosum, sinko.“ – te me istim tim prstima pomilovala po glavi. Paprenik sam, i ne probavši ga, zafrljacio čim sam izašao iz njene avlije i molio boga da ne ostanem ćelav.
Danas, sa svim ili skoro svim dlakama na glavi, dok u ruci držim požutjelu fotografiju na kojoj mati i nana Remza sa vedrim osmijehom na čijem se jednom kraju dimi cigara kahvenišu za starim stolom ispod vinove loze, zaključujem kako sam bio nevaljao klinac i pitam se, jesam li išta bolji kao odrastao čovjek.
Nana Remza umrla je sa cigarom na tako jedan prirodan način, smještenom među njene tanušne usne, da nikom ne bi bilo nimalo neobično da su je sa njom i sahranili. Svi smo je zvali nanom, a da joj niko ne bijaše unuče.